Migraciju u kontekstu socijalne sigurnosti treba shvatiti vrlo široko te su stoga njome obuhvaćeni oni ljudi koji odluče napustiti jednu državu i trajno se preseliti u drugu, zatim oni koji žive u jednoj državi, ali rade u drugoj ili više država. Migracija također pokriva one koji žive u jednoj, rade u drugoj državi i/ili samozaposleni su u trećoj. One koji su izaslani od strane poslodavca na privremeni rad u drugu državu također se smatra migrantima u smislu socijalne sigurnosti. U stvarnosti, migracija u ovom najširem smislu pokriva sve situacije u kojima osoba prelazi granicu, a različitost teritorijalne prirode i raznolikost sustava socijalne sigurnosti pri tome mogu stvoriti potencijalne probleme na području socijalne sigurnosti kako za samog migranta, tako i za nacionalne sustave socijalne sigurnosti između kojih se kreću.
Migranti mogu biti izloženi riziku da će prema njima drugačije postupati nego s državljanima države u koju idu, poput situacije da država u kojoj se zaposle nema zakonski uređenu isplatu davanja za osobe koje nisu njezini državljani, a rizik vezan uz teritorijalnost socijalne sigurnosti može značiti da oni koji se odluče dugoročno preseliti u drugu državu mogu izgubiti dio socijalnih prava koja su stekli u svojoj domovini. Kako bi se spriječili problemi nastali seobom i kretanjem ljudi iz jedne države u drugu, za područje EU je osmišljen sustav koordinacije socijalne sigurnosti.
Cilj koordinacije sustava socijalne sigurnosti je smanjiti neke od poteškoća nastalih uslijed kretanja radnika iz jedne države u drugu, osobito s obzirom na dugoročna davanja poput mirovina. Odredbe o koordinaciji ne obvezuju države da mijenjaju bit svojih nacionalnih propisa o socijalnoj sigurnosti već utječu samo na tretman migranata, u smislu da, na primjer, obvezuju države da ne tretiraju migrante drugačije od svojih državljana.
Europska Unija (EU) pruža zajednička pravila kojima se štite prava iz socijalne sigurnosti osobama dok se kreću unutar Europe (EU 27 + Europski gospodarski prostor (EGP)). Pravila o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti ne zamjenjuju nacionalne sustave jednim jedinstvenim europskim sustavom, već sve države imaju pravo odlučiti tko može biti osiguranik u skladu s njihovim zakonodavstvom, koje doprinose propisuju i pod kojim uvjetima.
Na koga se ova pravila primjenjuju?
Četiri osnovna načela
Ovo načelo sprečava države da strane državljane tretiraju različito od vlastitih. Imate ista prava i obveze kao i državljani države u kojoj ste osigurani. Ovo načelo se, osim načela jednakog postupanja, naziva još i načelom nediskriminacije.
Problemi koji proizlaze iz pozitivnih i negativnih sukoba zakona mogu se izbjeći navodeći da se zakoni samo jedne države trebaju primjenjivati u bilo kojem trenutku, uz uspostavljanje pravila ili sustava pravila kako bi se odlučilo koji zakoni će to biti. Nakon utvrđivanja mjerodavnog zakonodavstva, migrant će plaćati doprinose i primati naknade sukladno tom zakonodavstvu.
Vi ste pokriveni zakonodavstvom jedne države te stoga plaćate doprinose samo u jednoj državi. Odluku o zakonodavstvu koje se primjenjuje na vas donose tijela nadležna za socijalnu sigurnost i tu nemate mogućnost izbora.
Zbog opasnosti da osoba kad se preseli iz jedne države u drugu izgubi beneficije na račun razdoblja prebivanja ili osiguranja koje je ostvarila u svojoj bivšoj državi, ovo načelo navodi da razdoblja prebivanja ili osiguranja ostvareni u jednoj državi trebaju biti priznati i u drugoj.
Kada podnesete zahtjev za davanja, potrebno je uzeti u obzir i prethodna razdoblja osiguranja odnosno prebivanja ostvarena u drugim državama.
Ako imate pravo na novčanu naknadu iz jedne države, obično ju možete primati čak i ako živite u drugoj državi. Načelo izvoza davanja navodi da ako netko tko već ima pravo ili bi imao pravo na jedno od davanja obuhvaćenim koordinacijskim pravilima prebiva u drugoj državi, njegova davanja i dalje isplaćuje njegova stara država. Iznos davanja ne smije se ni na koji način smanjiti niti mijenjati zbog toga.
Koja se pravila primjenjuju na mene?
Prilikom kretanja unutar EU-a ili EGP-a, uvijek ćete biti podložni zakonodavstvu isključivo jedne države. Ustanove socijalne sigurnosti će procijeniti čijem zakonodavstvu ste podložni u skladu s pravilima EU-a.
Radite u jednoj od država – Prema osnovnom pravilu podliježete zakonodavstvu države u kojoj radite kao zaposlenik ili samozaposlena osoba. Nije važno gdje živite niti gdje se nalazi Vaš poslodavac.
Radite u jednoj državi, ali živite u drugoj – Ako ne živite u državi EU-a u kojoj radite, ali se vraćate u Vašu državu prebivališta svaki dan ili makar jednom tjedno, Vi ste prekogranični ili tzv. „pogranični radnik”. Država u kojoj radite odgovorna je za Vaše socijalne naknade. Posebna pravila vrijede za zdravstvenu zaštitu i nezaposlenost.
Izaslani ste na rad u drugu državu – Ako Vas je poslodavac uputio na rad u drugu državu (ili ste to učinili sami ako ste samozaposleni) na razdoblje od najduže 24 mjeseca, ostat ćete osigurani u Vašoj zemlji porijekla. Ovo je slučaj s tzv. „radnicima upućenim na rad u inozemstvo” na koje se primjenjuju posebne odredbe.
Radite u više država – Ako provodite značajan dio Vaše aktivnosti, najmanje 25%, u Vašoj državi prebivališta, podliježete zakonodavstvu te države. Ako ne provodite značajan dio Vaše aktivnosti u državi prebivališta, podliježete zakonodavstvu države u kojoj se nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja Vašeg poslodavca. Ako radite za više poslodavaca čija se registrirana sjedišta nalaze u različitim državama, podliježete zakonodavstvu Vaše države prebivališta, čak i ako tamo ne provodite značajan dio Vaše aktivnosti. Ako ste samozaposleni i ne provodite značajan dio Vaše aktivnosti u Vašoj državi prebivališta, podliježete zakonodavstvu države u kojoj se nalazi središte interesa Vaših aktivnosti. Ako provodite aktivnosti zaposlenja i samozaposlenja u različitim državama, bit ćete osigurani u državi u kojoj ste zaposleni.
Ne radite – Ako ne radite, pravila EU-a se ipak odnose i na Vas.
Uredbe EU o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti
Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice je od 1. svibnja 2010. godine zamijenjena Uredbom (EZ) 883/2004 Europskoga parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (skraćeno: Osnovna uredba). Zajedno s Uredbom (EZ) broj 987/2009 Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. kojom se utvrđuje postupak provedbe Uredbe (EZ) broj 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (skraćeno: Provedbena uredba), zatim s Uredbom (EU) broj 1231/2010 Europskog Parlamenta i Vijeća od 24. studenog 2010. o proširenju primjene Uredbe (EZ) broj 883/2004 i Uredbe (EZ) broj 987/2009 na državljane trećih zemalja koji tim uredbama nisu obuhvaćeni isključivo na temelju svojeg državljanstva te sa svim uredbama kojima se navedene uredbe mijenjaju ili dopunjuju čine trenutno važeće uredbe EU za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti.
Od 1. srpnja 2013., odnosno od dana pristupanja Republike Hrvatske u članstvo EU, dvostrani ugovori s državama članicama EU koji su do tada bili na snazi zamijenjeni su pravnim propisima o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (Uredbe (EZ) 883/2004, (EZ) 987/2009, (EZ) 988/2009, (EU) 1231/2010, (EZ) 1244/2010, (EZ) 465/2012) i (EU) 1224/12. Ti su dvostrani ugovori postojali sa sljedećih 16 država: Austrijom, Belgijom, Bugarskom, Češkom, Danskom, Francuskom, Italijom, Luksemburgom, Mađarskom, Nizozemskom, Njemačkom, Poljskom, Slovenijom, Slovačkom, Švedskom, Ujedinjenim Kraljevstvom Velike Britanije i Sjeverne Irske.
Također, Norveška, Island i Lihtenštajn, kao države članice Europskog gospodarskog prostora (EGP), primjenjuju uredbe EU o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti u odnosima s Republikom Hrvatskom počevši od 12. travnja 2014. te je od tog dana dvostrani ugovor o socijalnom osiguranju s Norveškom zamijenjen tim uredbama, dok je ugovor sa Švicarskom Konfederacijom navedenim uredbama zamijenjen od 1. siječnja 2017.
Uredbe EU za koordinaciju ne utječu na domaće propise koji se odnose na socijalnu sigurnost već ih koordiniraju s domaćim propisima drugih država članica. Uvjet za primjenu tih uredbi je da se na osobu primjenjivalo zakonodavstvo dviju ili više država članica tijekom njezinog radnog vijeka. Ako se na osobu primjenjivalo zakonodavstvo samo jedne države članice, tada se na nju primjenjuje samo to zakonodavstvo , a uredbe za koordinaciju se ne primjenjuju. Na taj način uredbe EU za koordinaciju ne utječu na domaća davanja koja su priznata samo temeljem hrvatskog zakonodavstva.
Davanja koja potpadaju pod koordinaciju sustava socijalne sigurnosti u RH
Mirovinsko osiguranje: starosna mirovina, prava na temelju invalidnosti, tjelesno oštećenje, obiteljska mirovina
Zdravstveno osiguranje: zdravstvena zaštita, pravo na naknadu plaće u slučaju bolesti
Davanja za majčinstvo: rodiljne naknade, roditeljske naknade
Davanja za vrijeme nezaposlenosti: pravo na novčanu naknadu
Obiteljska davanja: doplatak za djecu
Primjenjivo zakonodavstvo: izaslanje, rad u 2 ili više EU država
Ozljede – kratkoročna davanja: zdravstvena zaštita, pravo na naknadu plaće
Specifičnost hrvatskog sustava socijalnog osiguranja jest u tome što ne postoji jedan jedinstveni sustav za ozljede na radu i profesionalne bolesti koji bi u sebi sadržavao i kratkoročna i dugoročna davanja po tom osnovu, već su kratkoročna davanja (naknade plaće i zdravstvena zaštita pod povoljnijim uvjetima) predviđena podsustavom zdravstvenog osiguranja, dok se dugoročna davanja osiguravaju u okviru mirovinskog osiguranja (invalidske mirovine, obiteljske mirovine pod povoljnijim uvjetima te naknade zbog tjelesnog oštećenja).
Nadležne institucije
Zakonom o provedbi uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti koji je objavljen u «Narodnim novinama», broj 54/13. od 7. svibnja 2013. je uspostavljena institucionalna struktura za primjenu uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i određena su nadležna tijela za sva područja socijalne sigurnosti na koja se odnose uredbe za koordinaciju, kao i nadležne ustanove i tijela za vezu, uključujući i nadležnost porezne uprave u slučaju povrata doprinosa za obvezna osiguranja.
Budući da se uredbe odnose na područje mirovinskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja za vrijeme nezaposlenosti i na obiteljska davanja, nadležna tijela za provedbu spomenutih područja u nacionalnim zakonodavstvom su nadležna i za uredbe EU o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti.
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike je nadležno za mirovinsko osiguranje i osiguranje za vrijeme nezaposlenosti te za određivanje zakonodavstva koje će se primjenjivati u određenim slučajevima, a također ima ulogu koordinatora za cjelokupno područje koordinacije sustava socijalne sigurnosti
Ministarstvo zdravstva je nadležno za obvezno zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu
Ministarstvo demografije i useljeništva nadležno je za obiteljska davanja te davanja za majčinstvo i istovjetna davanja za očinstvo
Nadležne ustanove za provedbu uredbi EU o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti su:
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je nadležna ustanova za davanja za starost, invalidska davanja i davanja nadživjelim članovima obitelji te davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti iz mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti, kao i za obiteljska davanja (doplatak za djecu) te za određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje prema uredbama, na osobe koje se kreću kroz više od jedne države članice EU
Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je nadležna ustanova za davanja za bolest i davanja za majčinstvo i istovjetna davanja za očinstvo te davanja za ozljede na radu i profesionalne bolesti iz obveznog zdravstvenog osiguranja
Hrvatski zavod za zapošljavanje je nadležna ustanova za davanja za nezaposlenost
Središnji registar osiguranika (REGOS) je nadležna ustanova i tijelo za vezu za davanja za starost, invalidska davanja i davanja nadživjelim članovima obitelji u okviru mirovinskog osiguranja temeljenog na kapitaliziranoj štednji, a ujedno je i pristupna točka za elektroničku razmjenu podataka između nadležnih ustanova država članica u sustavu socijalne sigurnosti (EU Access Point)
Ministarstvo financija – Porezna uprava je tijelo nadležno za područje doprinosa za obvezna osiguranja u okviru koordinacije sustava socijalne sigurnosti
Treće države
Uredbe EU za koordinaciju primjenjuju se i na državljane država koje nisu članice EU (tzv. “treće države”), ali samo pod uvjetom da je osiguranik navršio razdoblja u dvije ili više država članica EU. Pritom se ne uzimaju u obzir razdoblja osiguranja navršena izvan područja EU, ali se mirovine isplaćuju na područje treće države. Ako osiguranik ne ispunjava uvjete trajanja razdoblja za priznanje prava prema uredbama EU, država članica primijenit će dvostrani ugovor o socijalnom osiguranju s trećom državom (ako on postoji). Pri tome se zbrajaju i razdoblja navršena u trećoj državi ukoliko je navedeno predviđeno dvostranim ugovorom. U slučaju da je državljanin države članice navršio razdoblja u trećoj državi s kojom država članica ima sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju koji se primjenjuje samo na državljane država ugovornica, za svrhu primjene ugovora državljanstvo bilo koje države članice EU izjednačeno je s državljanstvom države članice koja je s trećom državom sklopila dvostrani ugovor.
Dvostrani međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju
Međunarodni ugovori o socijalnom osiguranju štite prava hrvatskih građana koji su zaposleni ili borave u inozemstvu, kao i članova njihovih obitelji te na temelju njih oni ostvaruju svoja prava na temelju rada, odnosno osiguranja u inozemstvu, a time i na odgovarajuće oblike socijalne sigurnosti Oni su, prema Ustavu Republike Hrvatske, dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj su snazi iznad zakona (lex specialis) te prema tome imaju prednost pred domaćim zakonodavstvom.
Republika Hrvatska primjenjuje ugovore o socijalnom osiguranju sa sljedećim državama: Australijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Kanadom, kanadskom pokrajinom Quebec, Makedonijom, Srbijom (SR Jugoslavijom), Turskom, Republikom Korejom, Albanijom.
Ovaj projekt je financirala Europska unija.
